Opet sam tu...
Opet sam tu... Ista, ali potpuno drugačija. Mlada, ali po malo starija.
Opet sam tu, sama, bez igde ikoga. Starija, par godina, puna novih iskustava.
Koliko sam te ranije u zvezde dizala, sada ne mogu da te spomenem a da ne osetim razočarenje i po malo mržnje, ne prema tebi već prema sebi jer sam dozvolila da me rastaviš na hiljadu komadića... Kao razbijeno ogledalo. Trebalo je vremena da se saberem i sastavim. Ali sam uspela, i nastavila sam dalje. Tu sam, sastavljena od hiljadu komada, i bez obzira na sve- i dalje imam veru da dobri ljudi postoje.
Jos uvek ima perioda kada me uhvate bubice pa preispitujem sebe da li sam ja kriva za tvoje laži i nevere, ima dana kada se zatvorim i ne želim nikoga videti. Tada sam teška samoj sebi. Tada me istina razara i slama, i u glavi mi odzvanja ono pitanje 'zašto?'. Ni dan danas ne znam razlog, a prošlo je toliko vremena... Ni dan danas ne znam zašto si obećao stvari koje nisi bio spreman da ispuniš... Prošlo je toliko vremena a tvoja strana kreveta je i dalje prazna, kao da se i dalje nadam da ćeš od nekuda doći, da ću se ujutru probuditi i ugledati ta tvoja dva smedja oka koja u meni bude davne uspomene. Još uvek se nadam, a ne znam čemu.
Najgore je što ne mogu ponovo da zavolim, onako iskreno i nesebično... Uvek je tu ono 'šta ako...' I uvek te se setim... Kako stojiš u zamračenom uglu gledajući u mene, mašuci preteći prstom i izgovarajući 'ne treba verovati svakome'. Ali ja sam tebi verovala, kao nikome nikada, i ti si to prokockao. Zbog tebe ja više neću moći da verujem tek tako.
Želim da se pojavi neko ko će mi vratiti veru u ljubav, ko će me dotaći i naterati me da zaboravim na sve tvoje laži, ko će mi vratiti osmeh na lice. Samo, zbog tebe ja neću biti ista, biću nepoverljiva i uplašena... Ali, da nije bilo tebe da me rasturiš na hiljadu komada, i pokazeš mi koliko čovek zaista može biti surov ja ne bih bila ovakva osoba, ne bih umela da cenim dobrotu.
Opet sam tu, bogatija za jedno veliko iskustvo. I hvala ti na tome.
